Saša Šekoranja, zagrebački umjetnik i cvjećar, već godinama svoj umjetnički senzibilitet (za boje, teksture, kompoziciju) slobodno i kreativno koristi u stvaranju svojih cvjetnih aranžmana i instalacija. U svom dugogodišnjem komercijalnom radu s cvijećem Šekoranja nije stvorio neki prepoznatljivi vlastiti “stil”, nego bi se prije moglo reći da od samih početaka kontinuirano stvara svoju individualnu i jedinstvenu kulturu cvijeća u gradu Zagrebu, koja je u njegovom slučaju u stalnoj mijeni, uvijek u nastajanju. Za njega je rad sa cvijećem s vremenom postao naprosto jedan od mogućih medija umjetničkog izražavanja. Istina, osebujan medij, jer u njemu koristi prvenstveno prirodne materijale, ali ta ograničenost ima i svojih prednosti. I to ne samo zbog toga što mu te nametnute granice dopuštaju da se prepusti igri varijacijama i time sve dublje zadire u tajne svojih materijala, nego i zato što se vizualne poruke i sadržaji u radu s cvijećem naprosto ne mogu odvojiti od trajnih poruka samoga prirodnoga svijeta – prirodnoj cikličnosti života i smrti, transformaciji, obnavljanju. A to su teme koje sve manje zaokupljaju suvremenu vizualnu umjetnost, koja se uglavnom bavi propitivanjem i teoretiziranjem kompleksnosti dimenzija i dinamike ljudske kulture, uključujući i dinamiku same umjetnosti i njenog direktnog i indirektnog sudjelovanja u društvenim procesima. Ipak, koliko god već uništena, zagađena i zanemarena zbog sve većeg ljudskog tehnološkog razvoja, priroda je još uvijek tu oko nas i neki umjetnici još uvijek nalaze razloga da o njoj govore. I to ne samo protestnim proklamiranjem da je treba spasiti od sve veće ljudske agresije ili aktivnim intervencijama u samom prirodnom krajoliku nego i u kontekstu (od prirode najudaljenijeg) gradskog svakodnevnog života. I tu se može intimnijim glasom govoriti o trajnoj iako nijemoj prisutnosti prirode svuda oko nas, pa i u nama samima, tako vrijednoj za promišljanje. Osim vizualnih umjetnika možemo se pozvati i na književnike kao što je Marguerite Duras, koja se pred kraj svog života bavila i eksperimentalnim filmom. Tako je Duras u svojim kasnijim književnim radovima pisala o ružama u gradskim parkovima koje se, više ni od koga viđene, “drže tako u svom mirisu, otvorene, nekoliko dana, i onda se raspadnu”. Ali Duras u svojim djelima ne slavi samo taj nijemi raskošni cvat prirode. U svom eksperimentalnom filmu Kamion ona bez ikakvog komentara, ali vizualno znakovito, snima dugačke kadrove potpuno devastiranog krajolika uz francuske autopute da bi onda prikazala kako se nad tim razrovanim i pustim poljima ranim jutrom jednakom veličanstvenošću rađa sunce, a noću spušta mrak i magla.
Šekoranja je, možda upravo zbog svog rada s cvijećem, ostao u dosluhu s prirodom koja i dalje oko nas živi i cvate i umire. Zato on osim naručenog uzgojenog cvijeća u svoje cvjetne aranžmane i instalacije stavlja i lokalne proljetne vrtne božure, ljetne trave, osušene jesenske grahorice ili zimske suhe obrezane grane drveća. Ja sam imala priliku intimno svjedočiti i fotografski dokumentirati proces njegovog rada s cvijećem, kao i slikanja, crtanja ili priprema za umjetničke instalacije u njegovom slikarskom studiju. Kroz tu višegodišnju blisku suradnju upoznala sam način i ritam njegovog rada u svim medijima kojima se koristi – kompleksnost i istovremenu jedostavnost u izražaju, spontanost, ali i nepogrešivu sigurnost u procesu rada i onoj presudnoj odluci “kada stati”. On sam kaže da je uvijek bio svjestan da je njegov rad sa cvijećem različit od umjetničkog rada samo po materijalima i određenim zadanim okvirima i formama, ali ne i po samoj biti stvaralačkog procesa.
Ali sve do nedavno njegov rad sa cvijećem velikom je brzinom (da ne bi uvenuo) nepovratno nestajao iz njegove cvjećarne i gubio se u ritualima i spektaklima svakodnevnog života – bilo u privatnim ili javnim prostorima, na raznim proslavama, vjenčanjima ili ispred kazališnih zastora koji su se spuštali nakon predstava. I Šekoranja je znao da to nije bio adekvatan kontekst u kojem bi se njegov rad mogao doživjeti dublje, a ne samo kao ukras i dekoracija različitih događanja. Bio je svjestan da je ustvari rijetko imao prilike koristiti punu stvaralačku slobodu, a još rjeđe odrediti kontekst i prostor u kojem bi njegov rad s cvijećem mogao rasti u novim mogućim smjerovima i kroz komunikaciju s publikom drugačije zaživjeti.
Zbog toga je u ljetu 2005. odlučio preurediti svoju cvjećarnu u “bijelu kocku”, ali ne da bi u njoj izložio cvijetne aranžmane kao robu za prodaju, kao što je danas tipično za puno suvremenih dućana modne odjeće, obuće ili modernog namještaja. Umjesto toga htio je stvoriti vlastitu uličnu galeriju u kojoj bi mogao kontinuirano i sasvim slobodno stvarati vlastite cvjetne instalacije i direktno komunicirati s prolaznicima.
Da li je u tome uspio? Ovdje izdvajamo dvije od bezbroj priča o reakcijama prolaznika. Jednu mu je ispričao njegov poznanik koji je bio toliko oduševljen njegovim preuređenim prostorom i prvom instalacijom bijelih uvelih ruža, da je jedne večeri nakon neke predstave doveo svog prijatelja da mu to pokaže. Tamo su pred izlogom u još toploj rujanskoj noći više od pola sata stajali i pričali. Druga je priča o njemu nepoznatoj mladoj mami koja je sa svojom bebom u kolicima prolazila i pred izlogom prvo stala, a onda kažu da je čučnula i bebi rukom pokazivala da pogleda unutra. Nismo sigurni da li je u tome uspijela, ali smo sigurni da je njena želja da svoj doživljaj podijeli bila stvarna i sasvim iskrena. Ali iako su ove intimne priče Šekoranji najdraže, ipak priznaje da je iznenađen velikim brojem prolaznika koji dnevno uđu ne da bi kupili cvijeće, nego da zamole da fotografiraju uvijek nove instalacije ili da izraze podršku i čuđenje o tim neobičnim prizorima što im se nude kroz prozorska stakla tog naizgled običnog malog dućana u Ilici.